Čitanje romana „Sedam strahova“ autora Selvedina Avdića prije svega je istinsko iskustvo koje s čitateljima/icama ostaje još dugo. Osjećaj koji nas prati nakon pročitanog romana sličan je onome kada se probudimo nakon intezivnog sna čiji svijet nam je nejasan, ali i neizmjerno primamljiv. Potom provodimo dane, pokušavajući protumačiti znakove vlastite podsvijesti i uvezati ih u cjelinu koja će imati neki smisao. Na jednak način, pisac Selvedin Avdić prepliće paralelne stvarnosti, te se poigrava s pojmovima vremena i prostora. Vrlo promišljeno izostavlja objašnjenja i kreira svijet koji obiluje detaljima i nijansama, začudnim slučajnostima, mjestima na kojima nismo sigurni šta je istina, a šta ne... Ne samo da smo potpuno uvučeni u stvarnost likova, već imamo osjećaj da smo i mi sami upisani u roman, kao da su likovi svjesni naše prisutnosti, kao da čekaju da i mi nešto kažemo ili učinimo...

Na ekipi predstave je bila ogromna odgovornost da ovakvo čitateljsko iskustvo pretvorimo u teatarsko, u kojem će publika na jednak način biti uvučena u atmosferu ovog pomjerenog trilera s elementima fantastičnog. Kao i romanu, Besim, glavni junak predstave vremenom gubi osjećaj za vlastitu stvarnost koja se polako raspada, otkrivajući neku novu, koju nastanjuju druga bića i u kojoj vrijeme i prostor imaju vlastitu logiku. Stvarnost u kojoj je sve moguće. „Dok ovo pišem ne znam šta se još može desiti. Znam da ja nisam glavni junak ove priče, njen sveznajući pripovjedač. Takav tek treba doći...“, riječi su koje odzvanjaju pri kraju romana. Svijet Selvedina Avdića, između ostalog, kritičari opisuju kao svijet koji slijedi „sopstvenu night-mare logiku života u poslijeratnoj Bosni.“

Zaista, već skoro trideset godina živimo noćnu moru u kojoj smo paralizirani strahovima koji, kao i u romanu, imaju različite oblike, težine, brzine, naravi i namjere... Živimo u svijetu džina, prikaza i duhova, koji izviru iz kolektivne traume s kojom se nikada nismo suočili. Živimo u društvu u kojem nema mjesta za pitanja; dapače bojimo ih se postavljati. Upravo će pitanje „Gdje je Aleksa?“ trgnuti našeg glavnog junaka iz njegove ustajale svakodnevnice. Tragajući za Aleksom, Besim će biti primoran da se suoči s vlastitom krivicom, ali i onom kolektivnom – krivicom svoga grada. I sam priznaje da je pravi heroj modernog doba – kukavan, egoističan, patetičan... Čitav život je bježao od odgovornosti, bilo da je riječ o rodbinskim okupljanjima, plaćanju računa ili donošenja odluke o svakodnevnoj kupovini namirnica... Od osobe koja je promatrala život sa strane, Besim postaje glavni junak koji mora riješiti misteriju, kako bi ponovo vratio svoj život u ravnotežu. Dok sjedimo skriveni u mraku i promatramo Besima kako se suočava sa strahovima i avetima koji izviru iz naizgled pokrivenih pukotina našeg društva, shvaćamo da ovo nije priča o krivici, već o hrabrosti i odgovornosti svakog od nas kao pojedinca.

Emina Omerović

Podela:
Besim – Ermin Bravo
Mirna Ranković – Selma Mehanović
Aleksandar Ranković – Enes Salković
Aldin Pegaz – Zlatan Školjić
Albin Pegaz – Adis Mehanović
Badema Pegaz – Snežana Vidović
Adem Pegaz – Siniša Vidović
Romana – Lana Delić
Ekrem, Mrav  – Predrag Jokanović
Ahmed – Muhamed Bahonjić
Žena s krvavim očima  – Uranela Agić
Dečaci – Tarik Hodžić / Osman Efendić / Arman Salihović / Vedad Babanović
Devojčica – Iman Muslić / Luna Lisica

Scenska adaptacija: Emina Omerović, Selma Spahić
Scenografija: Mirna Ler
Kostimografija: Lejla Hodžić
Dramaturg: Emina Omerović
Muzika: Basheskia, Edward EQ
Koreografija i scenski pokret: Thomas Steyaert
Scenski govor srpskog jezika: Dr. Dejan Sredojević
Producent: Miroljub Mijatović
Izvršni producent: Denis Krdžalić
Inspicijentica: Sabina Glogovac

Za starije od 16 godina.

- sa pauzom -

Fotografije: Draženko Jurišić

Trajanje: 02:30

Galerija slika