Furiozna glumačka igra, žongliranje desetinama likova, skokovi iz komičnog u tragično… retko kome je uspelo tako uspešno nositi se s izazovima remek-dela nobelovca Daria Foa.

Mistero buffo krikom poziva da stanemo na daske i damo inteligentni komični oblik općem bijesu “malog čovjeka.” Dok naše postojanje na ovom planetu izdiše, političko-industrijsko-vojna oligarhija nastavlja bacati dimne zastave ne bi li masama odvukla pažnju. No, dižu se glasovi, a glas Darija Foa kao i uvijek oštar je poput britve. Iako su svih devet komičnih misterija i sve četiri pasionske igre čisti biseri, Rođenje glumca, Lazarovo uskrsnuće i Bonifacije VIII smatraju se ključnima. Rođenje glumca brutalna je priča o gubitku i uništavanju autoriteta. Moćnici nasilno uništavaju cjelokupno postojanje siromašnog nevinog čovjeka. S obzirom na to da se klaun rađa kroz patnju, slijedi iskupljenje. Glumac odražava bezdušne sile i prisiljava nas da se zapitamo o stanju ljudske vrste. Lazarovo uskrsnuće ruga se nemogućnosti masa da shvate božansko, čak i kad im je pred nosom. Nemilosrdno nagomilavanje medijskih podataka, kao neizbježan fenomen, otupjelo je našu sposobnost razabiranja ključnog. Bonifacije VIII izravna je optužba Crkve; zbog korupcije, bezbožnosti, novčanih interesa i neizrecivog nedostatka svetosti Crkva gubi mlađe, liberalnije generacije. Nalazimo se na prekretnici. Kroz karneval Darija Foa možemo iznova definirati status quo, pojam poretka, žrtve, glumca i publike.

Radost igre za mene je pobuna. Pobuna protiv vlastite umišljenosti, važnosti. Izlazak iz tople gomile u kojoj se skrivamo, mišljenjima, stavovima, pozicijama. Radost bivanja ruši red koji kaže da smo glupi i naivni kad smo sretni, jer tek kad smo zabrinuti i ogorčeni mi pokazujemo svoju inteligenciju i snagu. Kad zahvalno uživamo u životu, mi smo površni, kaže taj red.
Kada se počnemo smijati, naš se stari poredak na trenutak srušio. Mi smo poneseni novom perspektivom, potpuno drugačijom od one na koju smo navikli. U toj navali mi vidimo stvari drugačije i one dobivaju svježinu, poput buđenja iz sna. Zato se smijeh i želi kontrolirati, jer onaj tko kontrolira smijeh, kontrolira i ljude, držeći ih u snu.
Najozbiljnije među nama zato treba držati na oku; onom oku koje se smije.
Kada uživam u radosti igre, životne ili scenske, pristajem na prolaznost, ne opirem joj se. Pristajem da postoji samo ovaj trenutak sada između nas, uzimajući ga cijelog. I kao što su to radili glumci, klaunovi i ostali prije mene, tako i sada u toj igri prolaznog trenutka skrivamo ono što je neprolazno. To intimno iskustvo neprolaznog svatko nosi sam za sebe.
U toj igri, buđenju, postajemo lucidni razotkrivajući svijet bez neke namjere, samom igrom. Naša novopronađena inteligencija više ne ovisi ni o čemu i ni o kome.
Zato se i ja, odužujući se onima prije mene, a iz ljubavi prema toj iskri koju želim održati živom, bacam u ovu igru u kojoj umjesto straha, radost postaje svjetionikom.
„Daj da svi prasnu u smijeh, i neka se u smijehu rasprši svaki strah!“

Dražen Šivak

Nagrade:
• ‘Zlatna maska za najboljeg glumca’ - Art Trema festa u Rumi
• Specijalna nagrada na Festivalu malih scena i monodrama u Sarajevu
• Nagrada publike na festivalu TIFBU 2019.
• Nagrada za najbolju mušku ulogu Dani satire, Zagreb
• Glavna nagrada, Be:femon festival, Bečej
• Najbolja monodrama, Festival monodrame, K. Toplice
• Posebno priznanje Gumbekovi dani, Zagreb

Igra: Dražen Šivak
Prevodilac: Tatjana Peruško
Muzičar: Igor Dorotić
Svetlo: Vesna Kolarec
Dizajn: Klarxy
Producent: Jana Šivak

Fotografije: Adrijana Vidić, Petar Pavlov, Dario Hacek

Trajanje: 01:15

Galerija slika